Sve do 1934. godine ova dva sela Neorić i Sutina, nisu imali školsku zgradu niti se za njihovu djecu odvijala nastava, odnosno organizirani pedagoški rad. Samo je nekoliko djece odlazilo u školu u Gornji Muć. Dugo se među mještanima, a naročito među naprednijim ljudima, širila i prihvaćala ideja o izgradnji školske zgrade. U svibnju 1923. godine prvi se put o tome govorilo službeno i konkretno. Na Zboru seljaka, koji je sazvao predstavnik sela, glavar, Veić Ante p. Marka, donesena je odluka o izgradnji škole. Odlučeno je da će u izgradnji školske zgrade sudjelovati svi muškarci od 16 do 60 godina starosti. Nažalost, sve je ostalo samo na dogovoru.

U godinama koje su slijedile naročitu ulogu u političkim zbivanjima i opredjeljenjima imali su HSS i Stjepan Radić. Zahvaljujući izbornim kampanjama, općina Muć dobila je 40.000 dinara. Općinski tajnik Pero Bergamo upozorio je Veić Iliju p. Marka da bi stanovništvo Neorića i Sutine, ukoliko se netko zauzme za njih, moglo dobiti izvjesnu svotu za izgradnju škole. To se zbilo 1928. godine kada Ilija Veić stupa u kontakt s Ivanom Marasović p. Joze te zajedno započinju prvu ozbiljnu akciju. Sazvan je Zbor seljaka na kojem je izabran Školski odbor u koji su ušli predstavnici svih zaselaka Neorića i Sutine, uglavnom mladi i napredni ljudi. Odbor je započeo s radom.

Nakon mnogobrojnih molbi i traženja dobiveno je obećanje da će im biti dodijeljeno 10. 000 dinara za izgradnju škole, što je u ono vrijeme bila ogromna svota novca.

Trebalo je pribaviti projekt i odrediti mjesto gdje će se izgraditi školska zgrada, a da se pri tome uvaže mišljenja i želje mještana. Stanovnici Sutine nisu pristajali da školska zgrada bude u Neoriću, odnosno nikako dalje (niže) od mjesne crkve, a stanovnici Neorića nisu dopuštali da škola bude u Sutini, odnosno nikako dalje od mosta na Milini.

Općinska komisija koju je predvodio općinski načelnik Puhiero izabrala je teren, i to upravo ovaj na kojem se nalazi današnja školska zgrada. To je zemljište pripadalo Crkvi, što je bio početak sukoba s tadašnjim župnikom Stanićem koji se usprotivio svemu što je Školski odbor poduzimao. Uspio je uvjeriti seljake da je potrebno izabrati novi Školski odbor, u koji su potom izabrani ljudi koji su se povinovali njegovim željama. Tako je prošlo šest mjeseci, a da po pitanju izgradnje škole nije učinjeno ništa.

Mještani su bili nezadovoljni pa je ponovo sazvan Zbor seljaka na kojem je izabran novi Školski odbor u koji su ušli: Ilija Veić p. Marka, Ivan Marasović p. Joze, Petar Serdarević p. Nikole, Nikola Mijić p. Jure, Nikola Asanović p. Petra, Ante Vuknić p. Petra, Dujo Kraljić, Luka Jurić, Ivan Sarić, Petar Sočo p. Mate i Ivan Režić-Kapo. Tako je nakon svih peripetija dobivena dozvola i moglo se početi s gradnjom.

Radovi počinju početkom 1928. godine, a svim organizacijskim poslovima rukovodi Školski odbor u kojem je najaktivniji bio Nikola Asanović. Knjigu poslovanja vodio je Ivan Marasović, a na izgradnji se naročito isticao Ivan Režić Ivan-Kapo, majstor zidar koji je vodio radove na gradilištu, i to bez ikakve naknade.

Mještani su radili koliko su mogli i što su znali. Izgradnja je tekla sporo, jer je nakon potrošenog novca trebalo čekati sljedeću godinu kako bi se odobrila nova sredstva. Ovdje moramo spomenuti da je vlast, bez obzira na česte promjene u Vladi i političke situacije, imala razumijevanja za izgradnju.

Tako je nakon punih šest godina od početka izgradnje zgrada bila dovršena te je započela s radom u jesen 1934. godine, i to nešto kasnije nego što je uobičajeno. Prva učiteljica bila je DARINKA ROGOŠIĆ, kasnije udana VEIĆ, koja je službeno otvorila četverogodišnju pučku školu 15. studenoga 1934. godine. Nastavu su pohađali učenici od 7 godina života i stariji koji do tada nisu bili obuhvaćeni školskim radom.

Škola je radila pod upravom IVANA ŠPRLJE i učiteljica KRISTINE ŠPRLJE i DARINKE VEIĆ sve do prekida u lipnju 1943. godine zbog ratnih zbivanja. DARINKA VEIĆ je u razdoblju 1940.-1942. pisala Etnografsku spomenicu, čije je izdanje 2000. godine priredio, (njezin sin) prof. Zvonimir Veić. Redoviti rad škole nastavljen je 1945. godine završetkom Drugog svjetskog rata, dolaskom novih učitelja.

U poslijeratnom razdoblju škola radi kontinuirano uz stalno povećavanje broja učenika i nastavnog osoblja. Od 1945. škola nosi naziv Osnovna škola SUTINA-NEORIĆ i kao četverogodišnja škola radi do kraja školske godine 1953./1954. Od školske godine 1954./1955. škola radi kao šesterorazredna kojom rukovodi učiteljica NEDA KUNICA. Od školske godine 1955./1956. škola radi kao osmorazredna škola u čijem je sastavu i područna škola ZELOVO, a radom škole rukovodi učiteljica VUJEVIĆ VJEKOSLAVA. U to vrijeme nastavom je obuhvaćeno oko 250 učenika. Od 1. svibnja 1961. godine škola postaje samostalna osnovna osmogodišnja škola, a radom škole rukovodi direktor MUŽIĆ BERISLAV.

Iz godine u godinu povećavao se broj učenika, zbog čega su se pojavili problemi s nedostatkom školskog prostora, pa se nastava odvijala na nekoliko lokacija – od zadružnog doma do privatnih kuća. Zbog toga je pokrenuta inicijativa za nadogradnju škole. Radovi na dogradnji i preuređenju školske zgrade započeli su u veljači 1969. godine i trajali su dvije godine. Dograđeno je jedno novo školsko krilo koje sa starom zgradom čini cjelinu. Čim su radovi prestali započela je nastava u novim prostorima, a škola je službeno otvorena 22. prosinca 1971. godine. Od te godine škola nosi naziv Osnovna škola ,,1. rujan”, koji je imala sve do 199. godine, kada ponovno mijenja ime u Osnovna škola ,,Neorić -Sutina”, pod kojim nazivom radi i danas.